uomo homini lupus

U "zbirci" smiješnih, komičnih ili tragikomičnih dogodovština mog spolnog života kratak pokušaj veze s 35-godišnjom udovicom, majkom jednoga djeteta bi svakako zauzeo jedno od mjesta na samom vrhu.

Naravno, upoznali smo se online. I, moram priznati - rijetko se toliko simpatije dogodilo već na prvi pogled. Sitna, mladolika (na prvi pogled) ženica s osmjehom koji obara s nogu. Šarmerica.

U glavi odmah pomisao - ona je sigurno vrag u krevetu! Tasmanijska neman (znate li taj lik iz crtića, onaj što rotira u kovitlacu, pijavici?)...

Budući da su simpatije bile obostrane, pusa je pala već istu večer. Čak više njih. I recimo da je bilo OK, iako mi je nešto tu bilo čudno... Nisam odmah shvatio što je to, trebalo mi je nekoliko poljubaca...

Eureka!

Žena ima tako sitna ustašca da to nije za povjerovati! Čak ni puse mi tu nisu prave, ali još jedna lampica se upalila iznad glave... Mislim... Kako će ona popušiti ovo moje debelo čudo?

Nisam si dozvolio predugo o tome razmišljati, već sam se bacio u istragu na terenu. Na licu mjesta. Ne odmah, naravno. Na drugom spoju, kako i priliči ispravnom momku. :))))

Tu su se iznenađenja nastavila. Moja simpatija me je obavjestila da ona ne radi neke stvari.

Ona ga, naime - ne puši.

Ne radi to jer joj je bljak imati u ustima bilo što osim hrane, reče. Tjera ju na povraćanje.

No, hajde... Borit ću se kasnije s dvojbama koliko to hoću ili neću. Tad mi se seksalo. Da bih izbjegao njezinu pasivnost koja se , eto, počela pojavljivati (a koja mi je btw inače skroz odbojna) povukoh joj ruku prema dolje da mi se s Pišom barem rukom malo poigra.

Tu je uslijedio novi šok. Naime, ni time se ne bavi. Malo je gadljiva, ne voli tu stvar držati u ruci.

Kako, na koju foru sam ja nju opalio te večeri i to dva puta ne znam ni danas. Ali se sjećam koliko je to bilo isprazno i mehanički. Bez nekog gušta. Kao neko odrađivanje. I ni danas ne znam tko je tu više mislio da taj događaj mora "odraditi".

I sva simpatija doživljena na prvi pogled pala je u vodu. Jer se s takvom osobom ništa ne razvija.
Ili -razvija se ako želite imati jednu takvu da vam šarmira društvo i da vam svi zavide kako jer se takva superdruštvena osoba ne sreće svakoga dana. I da vam svi zavide jer misle da je ona sigurno vrag u krevetu. Tasmanijska neman, jel...

Da vam svi zavide i ne znajući da krešete sa strane. Neku drugu, manje simpatičnu i manje društvenu osobu.

Tko voli, nek' izvoli. Sretno mu bilo.

Što jednom Ne-Baš-Vjerniku (jer se nevjernikom ne bih nazvao, ili bih barem najprije potakao raspravu s onim tko bi me u taj koš strpao) znači Božić?
Tradiciju. Okupljanje obitelji. Zahvalnost prema darivanju. Zdravu spoznaju da obilje nije svakodnevno i da ga ne treba shvatiti kao nešto obavezno, zdravo za gotovo.

Naravno, ne zaboravimo da taj Ne-Baš-Vjernik ima 30-tak godina u dupetu. I da je odrastao u neka druga vremena, kada idol nije bio onaj kome je Božić svakoga dana.
Jer sada je to upravo tako. Idol je onaj kome obilje nije nagrada. Idol je onaj tko se sa svojim obiljem sprda. Onaj tko iznajmi Simonicu da mu pjeva na playback za 1000 Ojra po pjesmi. Onaj tko radnicima da mizernu poluplaću i za razliku si kupi Ferrarija.

Često je vrlo beznadno i depresivno prelistati novine. Razum vapi za nečim drugim. Za balansom, skroz drugačijim utegom na drugoj strani vage. Za nekim skroz drugačijim likom zbog kojeg će čitanje novina na lice navući miran i zadovoljan osmijeh.

Vjerojatno će već slijedećeg Božića netko doznati da je Djed Božićnjak ilitiga Mraz potkupljen da bogatoj djeci dodijeli one skuplje darove. Ne bi to bilo neko iznenađenje. Jer, više gotovo da i ne postoje negativna iznenađenja. Sve smo već vidjeli, čuli, čitali.

Pomislite li nekad da ovaj svijet u svoj toj silnoj religiji očajnički treba VJERU? Vjeru u čovjeka, humanost, neke sasvim idealističke razloge života, zapravo - stvarnu vjeru u Boga jer bi On trebao predstavljati upravo TO?

Dogode se ponekad i pozitivna iznenađenja, kao iznimka koja tek potvrđuje pravilo. Ponekad netko pokuša ljudima otvoriti oči. Ponekad netko skupi hrabrosti u namjeri da se i drugačiji glas ipak čuje. Svećenik Attilio Bianchi ove je godine svome stadu uskratio pravo na Božić. Jer su, kako reče - ksenofobi.
Vijest je dobila tek malo mjesta u medijima proteklih dana. Slabašan je to glasić kojeg će već za dva-tri dana pojesti zaborav, a velečasni Attilio će vjerojatno biti priveden tamo nekoj crkvenoj pravdi, daleko od očiju javnosti. Jer su vjernici uskraćeni za pojavljivanje malog Isusa u župnim jaslicama ipak uredno platili lukno. Bez obzira imaju li Božić u srcu ili samo u novčaniku.

Da, dogode se pozitivna iznenađenja.
Iz silnih hordi Simonica, Vlatki, "modnih mačaka", partijanera i partijanerica, iz silnih hrpa Ferrarija i jahti ponekad iskoči Čovjek. Tih, častan, ponosan. Čovjek s dobroćudnom bradom iz čijeg svakoga pokreta i svake riječi izbija smirenost, vjera, nada, ponos...
Izumrla vrsta, vanzemaljac.
Da me je netko ovoga Božića pitao kojeg bi čovjeka istaknuo kao primjer vjere i nade, bio bi to definitivno Kristo Laptalo.

Kristo Vanzemaljac, moj favorit na drugoj strani vage.

Kakvoća mog života lako bi se mogla mjeriti pogledom u inbox moga mobitela. Isti inbox koji je nekad vrvio porukama jedne osobe, zatim vrvio porukama mnoštva osoba, sad izgleda ovako:

Fascinantan mi je prizor bala slame razbacanih po poljima... Prije svega - impresivno djeluju ti veliki "valjci", spoj prirode i čovjekova gospodarenja njome...

Kad ih vidim, pomislim na umornog ratara koji je sad napokon pred TV-om, istuširan i opušten s nogama na tabureu... Pomislim na utihnule strojeve uvežene pod krov...

Vrijeme je na čas stalo. Ratarsko vrijeme. Nema čovjeka, nema stroja... Samo cvrkut ptica i poljski miševi.

Mir.

I nada je mir. Šansa. Neki cilj.

Lijepo je imati nadu.

Večerašnja vožnja ni po čemu nije ispunila očekivanja. Ne moš uvijek dobit što želiš, ne bi ni valjalo... Čovjek se prelako umisli.

Prvo sam morao baciti pogled kroz jedan prozor, izlog, štogod. Vuklo me je nešto. Nisam se poslije toga ni malo bolje osjećao, naprotiv... Malo se steglo u grlu.

Onda sam sjedio uz kavicu s njom. S Trećom. Ugodno društvo, da... I na kraju večeri... Nastojanje da se ode u mrak.

Kao jeftina drolja. Platiš mi cugu i vodiš me u mrak.
Platiš mi cugu i molim te da me vodiš u mrak.

Jer bih večeras jedino tako uspio podnijeti sebe.

Živci plešu na površini kože. Čekam da vjetar okrene. Mora se već nešto dobro dogoditi.

Što se krije iza nasmijanih lica, iza smrknutih, iza ravnodušnih?

Ili, kako bi me procjenili da me upoznate ovih dana?

Znam da ovih dana djelujem stabilno. Često se šalim, često se smijem. Vjerujem da ima puno onih koji me smatraju veseljakom. Možda i jest tako.
Otprilike - dok ne ostanem sam. Tada mi živci izbiju na površinu kože.

Ovoliku koncentraciju beznađa nisam skoro osjetio u sebi. Možda ona i ne bi bila toliko teška da joj se prepustim, uljuljkam u ono toplo očajanje, samosažaljenje koje mi je u tinejdžerskim danima zapravo pružalo štit od svijeta oko mene, ispriku za nepoduzimanje bilo kakvih koraka za poboljšanje vlastitog stanja... "Mali sam, jadan, ne vidim izlaz, neka mi netko pomogne jer ne mogu sam!"...

Ali ne prepuštam se. I to je zapravo najgori dio priče. Mogu sam.
U meni se tuče želja da pokleknem i budem onako slabašan i jadan s nastojanjem da čvrsto, na nogama dočekam ili potaknem kraj takvog stanja. Jer kraj toga će doći. Sam po sebi ili ako se dogodi nešto što stvari okreće skroz naopačke.

Da, čvrst sam. Kovitlac u meni ne vidi se izvana. Imam savršenu masku.

Viđam se s dvije žene s kojima imam prešutan dogovor. Dogovor o poluvezi. Neizrečen. Na koji one pristaju jednim dijelom jer vjerojatno u sebi nose nešto slično. Dogovor koji se je već polako izlizao, za svega dva-tri tjedna. Uskoro ćemo se pozdraviti, osjećam... Jer postaje tako bezvezno.
U planu je i treća. Svježe meso pod mojim zubima. Novo je uvijek zanimljivo.

Očaj.

Nešto će se dogoditi. Ili će sve to prestati samo od sebe ako još neko vrijeme potraje na ovaj način.

Možda ću u ovakvim svojim usamljenim večerima osjećati mir. Ili se to zove predaja?

Kad ne moš navući kondom (prezervativ, kurton, gumicu, kabanicu) ta činjenica te ne bedira previše, bar dok si mlađi. Jer ne misliš baš puno.
Kad si bio mlađi, bitno ga je bilo staviti u toplo i vlažno. S gumicom ili bez nje.

Kasnije, kako vrijeme prolazi, postaješ sve svjesniji rizika. Ne samo od "velike bolesti" (brrrr, nećemo ju ni imenovati), već od raznih "običnijih" bakterija i virusa koje također mogu zagorčati život.

Imam baš čudno građen penis. Ništa ogromno, dužina je valjda standardna. No širina ili opseg se bitno razlikuje od standardnog. Građen je kao... Rog.

Do sada sam isprobao nekoliko vrsta prezervativa. Uvijek s istim rezultatom - ako slučajno nakon duže borbe i uspijem navući to čudo, morao bih ga držati rukom cijelo vrijeme da se ne srola ponovo natrag i ne katapultira u unutrašnjost željenog mu cilja.
Kasnije sam malo proučavao dimenzije. Najstandardnija širina prezervativa jest 56 mm. Tražio sam na sve strane šire kondome.
58 mm. Ili, još radije - 60 mm. Mislim da bi ti bili baš OK.

Ne nalazim ih nigdje. Pretragom interneta potražio sam i druge proizvođače kondoma osim ovog monopoliste Durexa. Pronađoh marke Trojan i Lifestyles kao najkvalitetnije, uz već spomenuti Durex. Bez obzira da li se to u nas može nabaviti, zanimale su me samo dimenzije.
Ajme.
Trojan Magnum je pri korijenu širok 54 mm, a u vrhu 60 mm. Zašto nije cijeli 60 mm širok? Dužina mu je 215 mm, meni skroz nebitno. Nemam kitu preko 20.
Pogledah dalje... Lifestyles XL King size... Ime obećava... Kad ono... Dužina 190, a širina... 52 u dnu i 56 mm u vrhu?! Što je tu King size? Faking kišna glista... Jel to japanski XL???


Ponekad poželim u dahu pomesti sve što se miče i reagira na moju pojavu... Samo ponekad... Ispuhati se. Zabrijati malo. Zabaviti se.

Ali ne smijem. Ne mogu biti promiskuitetan. Jerbo za mene nema kabanice. Dakle, samo veze dolaze u obzir.

Iako bi svaki čovjek trebao imati pravo ponekad se ispuhati.

Svaki, osim mene.

Kad žensko napiše post o tridesetima (post čiji je ovo plagijat), sve to zvuči tako nasmijano, samozadovoljno i pomalo bajkovito. Pokušavam se pronaći u pročitanom. Iako znam da imam samo svoje tridesete. Koliko bi one nekom zvučale samozadovoljno, a koliko nasmijano i bajkovito nije moje da prosuđujem.

Kao čovjek u drugoj polovici tridesetih mogu reći da sada uviđam neke prednosti tih godina.
Upitno je koliko su moje prednosti i općenite, ili prihvatljive i ostatku svijeta.
No, kako ćete kasnije shvatiti - ostatak svijeta si svoje mišljenje može zakucati na mjesto koje sunce nikad ne obasja.

Prva polovica tih tridesetih mi baš i nije bila cool. Došle su nekako - prebrzo. Nisam se ni snašao. Također je (ta prva polovica) i prošla prebrzo.

Govorim prije svega o međuljudskim odnosima, a ponajviše o onim međuspolnim. Jer ti su mi najzanimljivije područje.

Ono nešto što sam u dvadesetima markirao (sticanje iskustva), obilato sam nadoknadio u prvoj polovici tridesetih. Barem opsegom. Ne mogu reći da sam tada zapravo stekao iskustvo i u potpunosti shvatio proživljeno, više sam bio kao nošen strujom i sve to se samo nagomilalo, vapeći za obradom i razvrstavanjem.

Zato se sada događa nešto sasvim drugo. Nešto što me ponekad (ali samo ponekad) i uplaši. Više nego dovoljno samopouzdanje, sasvim dovoljna sigurnost u postupcima (iliti snažna logika za kojom se jedino povodim) ponekad učine da se osjećam poput stroja. Stroja koji prouči, odabere, realizira ili odbaci.
Ne, više nisam kao nošen strujom, bujicom... Tek povremeno odlučim malo joj se prepustiti. Ili, da parafraziram cijenjenu Znupi - strojovođa ovdje upravlja vlakom. Kada koči, sam odluči koliko će mu dati da prokliže. Kad nagazi gas, prati kazaljku.

Nekad je tu postojalo i ono dijete, negdje unutra. Postoji još uvijek. Nije više onako potpuno naivno, sad hoda svijetom i ogromnim očima upija, stvara zaključke. Kao da i ono odrasta. Iako tu netko pazi na njega i ne da mu odrasti. Jer dijete je potrebno da bi čovjek bio čovjek.

Ono što obožavam u svojim tridesetima - moja logika nije neki hladni udžbenik iz matematike. Ona je mali sabor sastavljen od racionalnih i onih drugih članova čiji je glas uvijek ravnopravan. Sabor sastavljen od matematičara, hladnog egzekutora, instinkta, razigranog djeteta i totalnog emotivca. Oni zajednički donose sve odluke, samo meni razumljive.

Bilo da odlučim proučiti, suzdržati se, prepustiti se, prigrliti, odbaciti - odluka sabora se uvijek poštuje. Koliko zna uplašiti odlučnost kojom nekog odrežeš, toliko je ohrabrujuća spoznaja da možeš i dati šansu, a i objeručke prigrliti.

Autodestrukcija sigurno nije odlika zdravog čovjeka u kasnijim tridesetima. Samopoštovanje je uzelo maha i ne dozvoljava ti da se dugotrajno osjećaš loše.
Jer, sve što uzrokuje da se osjećaš loše, sabor je ocijenio s 0 bodova. Ostavio trajno pred zaključanim vratima.

Eventualne "greške u proceduri" samo potvrđuju pravilo. Tridesete su godine iz kojih čovjek crpi puno pozitivnoga za sebe.
Čovjek u tridesetima sebično nastoji osjećati se dobro. Netko to čini na jedan, netko drugi na sasvim drugačiji način, ali cijeniti dobro i eliminirati loše je, za mene osobno - sasvim OK spika.

Čini se da sam od bivše naslijedio infekciju zvanu Ureaplasma Urealiticum (ili ona od mene, razmišljanje o tome je sad manje važno i ne vodi nikuda). Bakterija obična, nikakva spolna bolest. Muški čak niti ne obolijevaju od nje, ali mogu biti prijenosnici. Žene ju mogu zaraditi i najobičnijim tuširanjem.

I tako sam danas, odlučan u namjeri da ne budem djelitelj nikakvih spolno prenosivih infekcija (kao i svaki brižan i odgovoran ljubitelj suprotnoga spola) odlučio otići po neke uputnice.

Imam istu liječnicu opće prakse već godinama. Koja se vjerojatno još uvijek dobro sjeća mog testiranja na HIV prije nekoliko godina. Ako ništa drugo, piše joj u mom kartonu, vjerojatno.

I danas me je ta moja dugogodišnja liječnica okarakterizirala promiskuitetnim. Čovjeka koji je seksualne odnose u životu ostvarivao gotovo uvijek u vezi.

No, eto, jednom sam se malo zaletio pa završio u krevetu s nekim promiskuitetnim. I kad sam čuo priče o bivšem dragom Unproforcu, pa o oficiru izraelske vojske i slične, malo mi je to počelo odzvanjati u glavi. A budući da je dotična bez problema prihvatila seks sa mnom koji ne mogu navuć jebeni kurton možda to tako često radi.
Uglavnom, moj "alarm" se nije smirivao. Znao sam tada da vjerojatno paničarim bez razloga, ali sam se morao testirati da se smirim i da mogu dalje.

Bilo je to u vrijeme kad se anoniman test na HIV još nije mogao napraviti. Nakon nekoliko dana otišao sam po nalaz. Koji je, naravno, bio u redu (iliti "negativan").

Od tada još više pazim s kim ću ili što ću.

Danas me je ovo malo pogodilo. Mislim, žena nije ni malo razmislila koliko bi takav "promiskuitetan" lik paničario bez veze, niti da će ljudi u vezama kad-tad skinut jebenu gumicu (ako ju koriste) i prijeći na neke ugodnije oblike kontracepcije, pa tako i u vezi zaraditi možda zaraditi nešto...

Da je mlađa, došlo bi mi da ju oplodim bakterijama, pa nek onda sebe naziva imenima. :)))

A najzanimljiviji dio bio je izlazak kod sestre koja je završavala papirologiju... Topli pogled i smajl od uha do uha... ?????
Šarm spolno-prenosivih infekcija? Ili možda - šarm promiskuiteta?

"Što napravit frajeru koji ti pojebe ženu?" stara je nedoumica kojom se bave i oženjeni i neoženjeni. Jer je to valjda užasno atraktivna tema. Jedni su (češći slučaj) za to da se tom liku polome kosti i razbiju zubi. Ja sam nekako uvijek bio više za to da frajeru platim cugu i pitam ga da li mu je bilo lijepo. Dok sam bio mlađi, mislio sam da bi pri povratku doma zatim zgazio najdražu. Sad znam da ne bih - oprostio bih joj ili ju pustio da ide svojim putem. Ovisno o njenim razlozima. Jer sam možda djelomično i ja kriv za to što se dogodilo. A ako i nisam, silom neću i ne želim postizati ništa. Jer, silom se ništa dobroga ostvariti ne može.
Ali, da mogu razumjeti one koji se slome, puknu, koje život zgazi pa naprave zlo - mogu.

Tomislav Kovak iz Šibenika dobio je deset godina zatvora za ubojstvo ljubavnika svoje supruge. Možda se i sjećate tog događaja... U siječnju ove godine taj je privrženi otac i uzorni zaposlenik mirovinskog zavoda pregazio Zorana Bujasa, ljubavnika svoje žene na način da se autom nekoliko puta "provozao" preko njega.

Prvo što sam pomislio čitajući presudu jest da je kazna prevelika. Jer... Kad se to dogodilo, pred mojim očima se ukazala slika očajnog čovjeka kojemu je "pukla nit" razuma, i u stupnju krajnje neuračunljivosti on je pregazio čovjeka.

Ali... Sada kažu da je to ubojstvo izvedeno na "krajnje okrutan način".

Zoran Bujas ("uzorni poduzetnik i otac obitelji") vodio je brigu o razvodu (?!) Kovakove supruge. Dakle, petljao se u nešto što nikako ne vidim kao njegov problem. Čak se došao i naći s Kovakom i razgovarao s njim o tome. Zamislite sad situaciju... "Sorry, stari, ali ja ti jebem ženu i ona više ne želi živjeti s tobom... Daj to potpiši pa da se s tim završi."

Čovjek koji ti ne hrani djecu, s kojim nemaš zajednički život ni zajedničke interese dolazi razjebavati, "regulirati" nešto što se njega ne tiče. Jest, on ga je umočio, ali ne živiš s njim. Nemaš s njim djecu. Nemaš s njim baš ništa u životu.
Kinky. Bahato. Odvratno.

I upališ auto i pregaziš frajera. Jednom, drugi put, treći put, četvrti, peti... "Krajnje okrutno ubojstvo"? Ne. Krajnji bijes. Krajnja neuračunljivost.

Opravdavam li Kovaka? Ne. Ali ga razumijem. Došao je lik, moćniji i jači (čitaj: bahatiji i bezobzirniji) od njega, pojebao mu ženu, razjebao mu život i još mu to hladno priznao. Možda i s osmijehom na licu.
U društvu u kojem te siluju političari, mafijaši, inkasatori RTV-pretplate, kreteni u tramvaju, polupismeni policajci koji ne smiju kazniti "one druge", neljubazne prodavačice, jednog dana dođe i nadobudni poduzetnik, ženu ti izjebe doslovno, tebe izjebe u mozak i još ti se nakezi u facu. Jer on smije.

I upališ auto i zgaziš majmuna. Jednom. Drugi put. Treći. Četvrti. Peti. U pet vožnji ulažeš deset godina života. Jesi li kriv? Jesi.
Da li je bilo slatko? Vjerojatno jest.

A mogao si to izbjeći. Desetak godina ranije. Ne oženiti pogrešnu osobu. Ali bio si mlad i zaljubljen. Zato sad ulažeš deset godina u pet đirova u Chevrolet Tacumi. Gušt je gušt. Jebiga.




Linkoteka:

Članak x
Članak xx
Članak xxx
Članak xxxx
Članak xxxxx